u oku promatrača

četvrtak, 23.08.2007.

a koji vrag je s ovim blog.hr?
unesem novi post, spremi ga pod objavljene, evidentira ga medju fresh blogove, a kad kliknes na link - pokazuje zadnji post iz 2005

back to nyc

o, jesus, ne mogu vjerovati da sam se uspjela sjetiti ovog usera i passworda!

spremam se, naime, u novi posjet nyc-u i a propos toga sam se sjetila ovoga bloga, koji već tako dugo čami zaboravljen....

eto povoda za povratak

nego, tražim danas u zagrebu nyc vodič od lonely planeta i nema ga
u algoritmu masa njih, ali ne i ovaj, profil sramotno loše opskrbljen...
hoću baš njega, hoću!
naravno, imam jedan još od zadnjeg posjeta, ali želim nastaviti svoju dobru tradiciju kupovanja vodiča prije putovanja, a new york ih zaslužuje preko nekoliko :)

utorak, 04.10.2005.

bijeg od obveza, bijeg od sebe...

da se nadovežem na moj prethodni post, često se među onih 280 pitanja javljalo i nešto tipa: često ostavljam nedovršen posao ili ne odlazim s posla dok ne obavim sve nedovršene poslove. mislim, nisam čak ni sigurna koji je poželjan odgovor na ovakva pitanja, jer sigurno nije dobro biti neki supefrik koji ne može navečer sklopiti oči, znajući da je nešto odgodio za sutra. opet, ni druga krajnost nije idealna.

ja ponekad samu sebe brinem. moj prvi posao (u struci) je bio takav da u biti nisam imala neki dio posla koji je redovito, svakodnevno, rutinirano trebalo obavljati. znači, mogla sam si dati koji dan fore, surfati netom, mozak na pašu, a onda - navali.

kad sam došla ovdje, zapao me posao u kojem sam svaki dan imala 2-3 sata posla koji se nije mogao odgađati ni za popodne, a kamo li da drugi dan. to sam bez problema štrikala, usput puno naučivši, jer nije bio jedan od onih koje mirne duše možeš obavljati mehanički.

kako sam se malo popela na ljestvici, ovaj dnevni je otišao drugome, a ja sam dobila kakti nekakav posao nadzora, koordinacije, s tromjesečnim fiksnim poslom vezanim uz financijske izvještaje. posao mi nije mrzak, ali brate mili, kako samu sebe živciram.

eto, završilo je obračunsko razdoblje, mogla bih se tek tako baciti na posao. ne, ja šaram, malo ovo, malo ono, nikako da krenem. ma ja sam najgori kampanjac na svijetu. kad se nečeg primim, to radim stvarno do kraja, sve dok mi entuzijazam ne splasne. stvarno znam zapeti ko magarac, otići i u drugu krajnost. onda me ponekad drmne neka faza lijenosti i jednostavno ne ide.

eto, imam već dvije godine stupidna dva ispita i radnju na postdiplomskom studiju. nikako, ali nikako se ja ne mogu natjerati i skinuti pizdariju s dnevnog reda. tu i tamo me motivira pomisao da sam pljunula 25 tisuća iz svoga džepa, plaćajući odštetu zbog promjene posla. znam da ću zbog toga i magistrirati. imam još 6 mjeseci fore da mi odobre temu.

ja sam prototip kampanjca. ali nije da u miru živim s tom spoznajom. ne, mene to frustrira, vrlo često. kako hrpe veša stoje i čekaju, čekaju dok im ne posvetim višesatnu pozornost.

evo, svečano prisežem, danas ću se bez odgode baciti na posao koji me čeka, evo, objavljujem post i istog trena krećem, ne zaustavljam se dok ne završim. ma ni spavat neću dok to ne stavim ad acta. malo morgen...

glupa testiranja za posao ili debili regrutiraju

nedavno sam bila na testiranju za posao. ajme, koja koma... sjela sam za komp i krenula u osvajanje tipiziranog testa, kojeg koriste dotični hedhanteri. malo, ali stvarno malo mi je falilo da se dignem i odem od tamo... mislim si, koja sam ja budala, uz svoj posao i jako dobru plaću za hrvatske uvjete, ovako se mučiti. za to nema drugog naziva, osim mazohizma...

testove inteligencije ne prezirem. ok, nije mi drago u zadanom trenutku dovršavati nizove brojeva i slova, jednadžbe su mi bile čak i simpatične, ali to je mila majka prema drugom dijelu testiranja.

testovi osobnosti, psiho testovi, kako god ih nazvali, kakav shit!!! stvarno me ispizdilo na n-tu potenciju. prvo imala sam dojam da su gospoda uzela neki američanski test i loše ga preveli. to me stvarno razbjesnilo, pogotovo kad sam vidjela da bi o mojim kompetencijama trebale odlučivati osobe koje ne znaju razlikovati č i ć. ili ne znaju koristiti spelling checker, votever.

dakle, tvrdnja glasi npr. ponekad izgubim strpljenje čekajući u prometnim gužvama. mogući odgovori su: u potpunosti mi odgovara, često mi odgovara, ponekad mi odgovara, uopće mi ne odgovara (ako sam nešto fulala, unaprijed se ispričavam, ali mislim da nisam fulala smisao). dakle, pitam se ja sad (jesam li možda prevelik filozof???), što tu odgovoriti. ako odgovorim da mi u potpunosti odgovara, neću lagati jer me zaista ponekad živcira čekanje u gužvi. btw. koga ne živcira??? ako pak kažem da mi ponekad odgovara, pitam se koliko iznosi ponekad od ponekad. jer, ponekad mi odgovara tvrdnja da ponekad izgubim strpljenje čekajući u prometnim gužvama.

onda moj glupi, excelom zatrovani mozak, počne razmišljati ovako: ponekad, rekla bih da to značu i nekih 30-40% slučajeva. ako odgovorim da mi tvrdnja u potpunosti odgovara, to znači da me gužve živciraju u 30-40% slučajeva. ako odgovorim da me često živcira, to je valjda nekim 80% od navedenih 30-40%, što bi bilo od 24-32%. ponekad od ponekad bi onda bilo 30-40% od 30-40%, što mi daje 10-15%. e, jesam sajko. stvarno sam se na kraju pitala tko je veći debil - ja ili oni. što je najgore, što god odgovorim, lažem, jer me gužve živciraju u barem 50% slučajeva.

ne smijem zaboraviti spomenuti da je takvih pitanja bilo jebenih 280 komada. naravno da se onda natjeraš da ogovaraš instinktivno, ali ne mogu ja pobjeći od svog bedasto konfiguriranog mozga:(

to je bio samo prvi dio idiotskog psiho-testa. drugi dio je valjda gotovo jednako velik broj (priznajem, nisam pogledala koliki) pitanja s ciljem uspoređivanja zanimanja. dakle, poanta je međusobno usporediti zanimanja i ocijeniti svako od njih s: vrlo rado bih obavljala, obavljala bih, radije ne bih, nikako ne bih. i onda ti daju izbor između berača voća i lučkog radnika. moja je kolegica svojevremeno dobila sadnju crnih tulipana u jednoj kombinaciji. ne, ne, ipak ja nisam veći sajko.

dakle, ono što me tu ispizdilo je što moj mozak, pitanje poput želite li raditi u kazalištu, ne percipira nužno ograničeno tipa: da, želim plesati na pozornici, nego možda: da, želim biti direktor financija u kazališnoj kući. ako sam jebeni financijaš, sigurno ne mislim da ću u brododradilištu zavarivati plahte metala, nego ću se baviti svojom strukom. e, onda sam ja dio opcija, tipa kazalište ili dječji vrtić, jednako ocijenila, na što mi je izletjela glupa poruka da usporedim opcije. uspoređujem, mamuvamvašu, ali u oba ću biti direktor financija!!!! valjda sam ipak ja frik...

onda, htjela-ne htjela, na neka pitanja odgovaram onako kako pretpostavljam da bi bilo politički korektno odgovoriti, a ne onako kako bih možda zaista spontano odgovorila. na testiranju za sadašnji posao (koje je bilo jednako naporno) sam o sebi ostavila sliku osobe koja je sklona avanturama i riziku. kad me je teta psihologinja pitala zbog čega se smatram avanturističnom osobom, sjetila sam se svojih strahova od stajanja na rubu balkona, vožnje u trosedežnici i žičari, frkanju želuca pri prvih nekoliko mjeseci vožnje... ma, mislim, nisam ziheraš, to sam htjela reći. nije me strah donijeti odluku koja podrazumijeva neku dozu neizvjesnosti, ne bojim se promjene okoline, posao mijenjam bez većih problema, prihvaćam odgovornost i ta sranja.... enivej, nazvala me nakon testiranja moja sadašnja šefica, rekavši da ne zna bi li bila ponosna na mene, ili zabrinuta za mene, jer kadrovi su me visoko preporučili.

nego, pitam se koliko realno ta testiranja prikažu nečiju osobnost. jasno mi je da se ne može sa svakim kandidatom razgovarati i provjeravati ga na načine na koje bih ja to učinila (npr. dala bih mu tablicu s usporedbom nečijih rezultata, tražila grafove i slične stvari u excelu, tekst u wordu itd.). ipak, mislim da ovi izluđujući, trosatni testovi ne mogu ponuditi pravu sliku... možda se nađe neki psiholog, da me razuvjeri...

četvrtak, 22.09.2005.

oops, skoro zaboravih

evo me u zg već 10-ak dana. kako da se, pored ovakvog šugavog vremena i nekoliko ružnih okolnosti koje me okružuju doma, ne sjetim lijepih trenutaka provedenih u nyc-u?

skužila sam da nemam niti jednu fotku times squarea. ne računam onu kojom mužu argumentiram razlog zbog kojeg nisam čekala u redu ispred TKTS za jeftinije ulaznice za broadwayske predstave (cijene su inače 40-100 usd, a tkts prodaje karte na dan predstave za 25-75% nižu cijenu). mislim, vraga je to square, to je obično (zapravo, prilično neobično) raskršće dviju povećih ulica. ne'š ti trga :)
nekako mi je taj times square imao najmanje newyorškog u sebi...

enivej, razlog zbog kojeg sam se ponovno upustila u pisanje o nyc-u je empire state building. uputila sam se na observation deck jedno jutro, kako bih izbjegla gužvu, unatoč svim ružnim primislima o mogućem terorističkom napadu.

empire state building inače mijenja boje kojima je po noći osvjetljen, ovisno o prazniku, blagdanu isl. vidikovac se nalazi na 86. katu, 320 m iznad ulica grada, do kojega lift vozi brzinom od 427 m u minuti. moram reći da je, unatoč tome, putovanje ugodnije od onog na 25. kat zagrepčanke:)
čini mi se zanimljivim spomenuti da je prosječno građeno 4 i pol kata na tjedan - zgrada je dovršena za 410 dana.

pogled s vidikovca nije kristalno jasan, ujutro sam udaljene krajeve manhattana vidjela u nekakvoj izmaglici, ali su mi fotke ipak prekrasne... ova je s pogledom na midtown, a s lijeve strane se naziru i konture central parka.

na ovoj je pogled prema južnosj strani poluotoka - downtown. dobro se vidi da je područje od esb do downtowna nakrcano nižim zgradama od onih down i mid.

i opet, super je taj suživot mira i gradske vreve. nije da volim golubove, ali ovo mi je bio zanimljiv prizor.


kmeeeee, ja bih nazad u new york...

subota, 17.09.2005.

profesionalni sport ili pošto dvajst deka hrvatstva

priča kaže da će ovih dana hoo raspravljati o želji duje draganje da zapliva pod zastavom druge zemlje. već vidim dežurne moraliste kako se redom busaju u prsa, prislanjajući desnu ruku na njihovo lijevu stranu, vrteći glavom i snebivajući se nad takvom odlukom. ja se ipak pitam otkud im to pravo?

sasvim je normalno da osoba, nakon što završi srednju školu, diplomira u inozemstvu i tamo se zaposli te kao vrhunski stručnjak u tom području ''brani boje'' fakulteta na kojemu radi, bolnice ili instituta.

razlozi odlaska uglavnom su jednaki - bolje perspektiva. bolji izgledi za usavršiti se u struci, dobiti dobar posao, zarađivati bolju lovu. a sada, kad netko, tko je još prije godinu-dvije za hrvatsku osvojio jednu od olimpijskih medalja, svoje sposobnosti želi unovčiti u drugoj državi, svi ćemo ga jednoglasno osuditi i pitati se kako jednom autohtonom hrvatu takvo što može pasti na pamet. dok će na onog istog znanstvenika/liječnika biti ponosna cijela nacija - od rodbine i susjeda, do premijera.

u čemu je fora?

plivanje nije sport u kojem se bilo tko financijski može osigurati do kraja života. mogu neki, predstavnici jakih i bogatih nacija, koji će lovu prije zgrnuti na sponzorskim ugovorima, nego na nagradnim fondovima natjecanja. duje ima manje sreće od tamo nekog phelpsa ili halla, samo time što je rođen u hrvatskoj, koja (nažalost) nema tako snažno tržište kao amerika ili australija. tko mu može zamjeriti ako će svoj 15-godišnji trud naplatiti plivajući za bahrein i pritom zaraditi milju eura? ja sigurno ne. osim toga, duje je već godinama u americi, duje je građanin svijeta i duje će ostati hrvat iako će svoj novac zaraditi obučen u druge boje.

možda se ovim dežurnim moralistima više sviđaju puno češći primjeri hrvatskog patriotizma. preko nekoliko je onih hrvatskih sportaša koji ponosno dižu glavu dok svira naša himna, dok istovremeno mijenjaju prebivalište, nastanjujući se u monte carlu, kako slučajno svojoj prebogatoj domovini u duboku vreću s novcem ne bi na ime poreza ubacili još koju kunu. jer, jadni, kao nemaju...

ne osuđujem ih, samo se pitam zašto je takav postupak ispravniji od onoga kojeg je izabrao duje draganja?

ima i tamo niskih zgrada...

vjerujem da će ovo biti posljednji, ali vjerojatno i nešto duži, zapis o mom posjetu nyc-u. visoke zgrade su ono na što, kad se sjeti nyc-a, pomisli prosječan turist. i istina je da one nekako simboliziraju manhattan, predstavljejući njegovu moć i veličinu. mnogi će se ipak složiti s konstatacijom da se vrlo zanimljiv, ako ne i najzanimljiviji dio newyorškog života, odvija u drugim dijelovima grada. za početak, vidi jednu edukativnu mapu nyc-a, npr. onu s

dio ispod central parka (midtown) i najjužniji dio poluotoka (downtown) područja su brojnih nebodera. između ta dva dijela grada smjestio se niz živopisnih kvartova. o greenwich villageu već sam pričala. vidjela sam, međutim, i područje oko union squarea, soho, tribecu, chinatown i little italy, skupa s nolitom.

uobičajen proces je takav da se umjetnici i ostala kreativna ekipa s manjkom novca sele u manje razvikane kvartove, gdje je kvadrat prostora znatno jeftiniji nego što je npr. na petoj aveniji. kad se u takvom, dotad zanemarenom kvartu počnu događati promjene zbog kojih on postane atraktivan, privlačeći lokelce i turiste, za njega se zainteresiraju i bogatuni s pete i obližnjih avenija, te ga počnu naseljavati, čineći nekretnine u njemu još zanimljivijim, time i skupljim. podizanje cijene najma ili prodaje, onaj dio ekipe s manjkom love, a viškom kretaivnosti, prisiljen je sebi naći novo stanište.

e, to se trenutačno događa sohou (south of houston). u srcu kvarta nalaze se male uličice s neatraktivnim zgradama. ipak, mnogi prizemni lokali su već ušminkani i postali su dom mnoštvu malih galerija i restorana. na većini onih koji su još uvijek u lošem stanju, u tijeku su promjene i mislim da će biti vrlo zanimljvo pratiti promjene u tom kvartu kroz slijedećih par godina. tu je tipična ulica u sohou i dućan koji me stvarno impresionirao, papirnica kate's paperie.

isto se događa i s tribecom (triangle below canal). tribecu je proslavio de niro, koji je tamo osnovao filmski centar, s restoranom u prizemlju zgrade, a godišnje se u kvartu održava i tribeca film festival. eto zgrade s restoranom:

zanimljivo je kako sam tribecu prvi put posjetila u hladno i vjetrom propuhano jutro jednog radnog dana. činila mi se tako bezvezna, pusta i hladna... drugi put sam tamo došla u subotu, kada stanovnici nisu bili na poslu, već su se razmilili s dječicom po kvartu, sjalo je sunce i tribeca je u mojim očima dobila potpuno novu dimenziju. i, da, baš mi se svidjela u novom, vikend izdanju:)

kreneš li od empire state buildinga broadwayom prema jugu, put te nosi kroz flatiron district na union square. u flatiron districtu nalazi se i flatiron buliding, koja je, ugnijezdivši se na trokutastu česticu omeđenu broadwayom i fifth avenue, najbolji dokaz načina gradnje koji je za cilj imao iskoristiti svaki slobodan centimetar na tlu manhattana. zgrada je divna i impresivna, ali sam imala peh vidjeti je u fazi renoviranja, kada je onaj toliko poznati špic bio prekriven ogromnim, crnim plahtama. zato evo slike stražnjeg dijela zgrade:

skoro zaboravih na madison square. tamo sam se pravila amerikancem, navijajući u finalu us opena za agassija, koji je izgubio zadnji meč svoje profesionalne karijere - pred svojom publikom, na artur ashe stadionu, u velikom stilu. ovo me podsjetilo na zagreb, prijenose velikih utakmica i janičinih utrka na cvjetnom :)

istočno od flatirona je gramercy park, kvart koji je poznat po istoimenom parku, jedinom newjorškom parku u privatnom vlasništvu, u koji imaju pristup samo stanari okolnih zgrada. kako nemam sreće biti jedna od njih, nemam ni fotku parka :(
imam zato fotku cbgb-a, legendarnog mjestana bowery-u. hint: ramonesi, blondie, talking heads... čitam nakon povratka da će ga zatvoriti, zbog velikog duga vlasnicima prostora, zahvaljujući mjesečnom najmu od 19.000 USD. ipak vjerujem da će i bloombergova ekipa nastojati učiniti nešto da ga spase.


nekoliko sam puta imala namjeru, a na kraju nisam uspjela naći priliku posjetiti chelsea :(
užasno mi je žao, tamo se nalazi chelsea market, povijesno mjesto za američku naciju. tamo je, naime, proizveden prvi oreo cookie, najdraži američki keks.
chelsea sam ostavila kao prvo na listi prioriteta za slijedeći posjet nyc-u.
nisam vidjela ni cardinal stepinac place, koji se, zanimljivo, nalazi u dijelu manhattana nazvanom hell's kitchen.

na broadwayu sam pogledala musical lion king. u moru raznih vrsta performansa, između broadwaya, off-broadwaya i off-off-broadwaya izabrali smo broadway, i to onaj za široke mase. nismo požalili. bilo je fantastično! skužila sam na kraju da nemam ni jednu fotku times squarea. nekako mi to nije ono what ny's all about. barem u mojim očima. nema ni fotki izloga skupih dućana s pete avenije. ne, nisam ni gledala cipele manola blahnika i jimmia chooa, nisam bila u vuittonu, tiffanyju, gucciju, pradi, fendiju.... čak ni u saksu. nekako mi je na to bilo žao gubiti vrijeme. nisam obavila shopping svoga života, što je čak i glupo, ali nisam imala vremena. ali sam zato vidjela nyc, to sam i željela. ovo su jedine moje fotke izloga:


enivej, sa suzom u oku sam napustila nyc. ali, i'll be back!!!

Across 110th Street

dakle, otišla sam u nyc s preko nekoliko ideja: preći brooklyn bridge, jesti muffine za doručak, otići na times square, pogledati predstavu na broadwayu itd. jedna od ideja je bila i preći 110. ulicu, daklen ući u harlem.

prošla su ona vremena kad su u harlem masovno odlazili bijelci, kako bi u klubovima slušali dobru mjuzu. moj me je dragi dočekao s informacijom da, tamo negdje iza 100-te ulice, vrludanje gradom prestaje biti bezazleno. ipak, kažu da je pred harlemom nova renesansa i da odlazak u harlem više i nije neka avantura pa rekoh - što ne bih...

prelazak 110-te uslijedio je nakon prelijepog nedjeljnog prijepodneva provedenog u central parku, čija se sjeverna granica nalazi na 110-toj. bio je to svečan trenutak, pjevušeći across 110th street (film nisam pogledala) i zamišljajući da sam, ne b. womack, nego pam grier, prošetala sam 110-tom do malcolm x boulevarda, pa čak i malo dalje.

imam nekakv feeling da slika nije bila uobičajena, jer se u central parku, taman do 110-te. održavao početak nekakve biciklističke utrke pa je bilo puno različite ekipe.

ipak, nisam ulazila dublje u harlem, najviše zbog nedostatka vremena. vidjeli smo ga ponovno u nedjelju, kad nas je taksist (mađar - koji unatoč svom 57-godišnjem boravku u nyc-u priča engleski lošije nego što sam ga ja ikad pričala), nekim čudnim putevima, od midtowna do jfk-a vozio kroz central park, harlem i spanish harlem. rekao nam je da u večernjim satima on ni taksijem tamo ne bi prolazio. istom tom je, nakon što je hubby rekao da je u nyc-u već 15 dana, jedini komentar bio: oh, ju mast bi benkrapt!!! pipl kam to nju jork in kadilak, go avej on bajsikl!!!

ali taj central park... meni je to savršeno!!! ovo je pogled s dvorca belvedere:

sve se nešto pitam u čemu je stvar - je li tamo stvarno tako lijepo ili čovjek jednostavno nedovoljno cijeni ono što mu je nadohvat ruke, kao na primjer maksimir... prvo - tamo su ljudi puno opušteniji. pod normalno se odmara na travnjacima, općenito nitko ne brine što netko misli o njemu i gleda li ga u čudu, potpuno drukčije nego u ovom selu našem malom. i, nekako, sve je veće pa je lakše naći kutak za sebe. eto, na primjer, ova vjeverica. ona se pomirila s morem ljudi koji je promatraju u prolazu i živi svoj život... live and let live - to je toliko nalik onome tamo!

naš posjet central parku1 nije mogao proći bez obilaska strawberry fieldsa, vrlo blizu izlaska iz parka kod nekadašnjeg doma johna lennona, u kojem još uvijek živi ljubav njegova života. zgrada se zove dakota i jedna je od prvih sagrađenih pokraj central parka, kako bi bogati stanari mogli uživati u prekrasnom pogledu s prozora.

cijelu predivnu sliku central parka ponekad pomuti smrad jadnih konja, koji uokolo kaskaju vukući lijene guzice posjetitelja.

još jedan kuriozitet, barem za mene koja (unatoč prilično redovnim putovanjima) ovo još nisam uspjela vidjeti: 5 aviona leti iznad manhattana i ispušta valjda neku paru, ispisujući reklame po nebu bez oblačka :) šta ti je uspješna reklama!!!

srijeda, 14.09.2005.

downtown, everything's waiting for you

ok, znam da je ovo pjesma britanskog autora i izvođača, ali nekako mi je dobro sjela, jedna od onih koje sam pjevušila šećući new yorkom.

enivej, downtown (tj. mislim na lower manhattan) se nalazi financijsko središte. ne samo new yorka, nego i svijeta. a onda, usred te velike koncentracije moći, odnedavno se smjestila i rupa koja simbolizira nemoć civiliziranog svijeta pred terorizmom. no, o kontrastima sam već pisala pa neću opet.

radim u financijskom biznisu, vrlo blizu svih tog užurbanog poslovanja na burzama, iako je ovo u zagrebu ponešto :) drukčije od onoga na nyse-u. ili u filmu wall street, na primjer. zbog toga mi je jako žao što financijsko središte nyc-a nisam posjetila radnim danom, već u nedjelju. e, di mi je pamet bila? uslikala sam nyse (njujoršku burzu) ali nekako imam feeling da je mi je slika wall streeta bila pomalo ćelava, u nedostatku uobičajene jurnjave tradera po kvartu.

jedino nisam sigurna stoji li ta velika zastava i inače na zgradi, ili je jedna od mnogobrojnih koje su postavljene zbog obljetnice 9/11.
malo dalje nalazi se statua bika, inspirirana crnim ponedjeljkom (20.10.1987.), danom sloma burze. bik inače, u traderskom žargonu, predstavlja rast cijena vrijednosnih papira (bull market). evo ga ovdje, zguza gledano.


prošetala sam kroz battery park, na samom jugu manhattana, koji je inače (u vrijeme dok ne traje rekonstrukcija, kao sada) savršeno mjesto za osjetiti morski povjetarac. manhattan je, inače, okrenut rijekama - hudson i east river, ali navodno ih njujorčani nazivaju morem. tako kažu... pokraj battery parka nalazi se stajalište trajekta za staten island. ja sam bila od onih mnogobrojnih koji su otišli u đir - tamo i nazad. jednostavno nisam mogla, u 6 dana kojih sam provela tamo, u raspored ugurati i razgledavanje staten islanda. zanimljivo je da je trajekt besplatan, što je stvarno kuriozitet za nyc, gdje naplaćuju sve što se naplatiti može. ruta trajekta je takva da se dobro vidi kip slobode (ako u polasku staneš na desnu, a na povratku na lijevu stranu). osim kipa slobode, s trajekta se pruža i stvarno lijep pogled na donji manhattan.


u lower manhattan bih mogla smjestiti i područje oko gradske vijećnice, gdje se nalazi i woolworthova zgrada, jedna od zanimljivijih na manhattanu.
na dan putovanja, u ponedjeljak, bacili smo se u pothvat prelaska preko brooklyn bridgea. svakako sam to planirala napraviti, ali mi je žao što nisam odabrala manje vruć i sparan dan. most je stvarno impresivan i, ako se palite na takve stvari, zanimljivo se malo informirati i o načinu gradnje, o čemu sada ne planiram dužiti.

došli smo do brooklyna ali se tamo (u nedostatku vremena) nismo zadržavali, nego smo se samo promuvali dijelom zvanim dumbo (Down Under the Manhattan Bridge Overpass, super mi je ova njihova strast za korištenjem kratica), koji je stvarno ružan, i vratili se na manhattan. za slijedećeg posjeta nyc-u planiram svakako barem jedan dan potrošiti na brooklyn.

za kraj sam ostavila par riječi o ground zerou. namjerno smo izbjegli dolazak na obljetnicu, otišli smo 10.9. zapravo nisam znala što očekivati, ali dočekalo nas je nešto što najviše podsjeća ne veliko gradilište. okolo muving - neki protestiraju, drugi mirno obilaze, treći stoje i plaču. e, da sada ne bih bila patetična ili pak otišla u drugu krajnost - raspredanje o toerijama zavjera (o tome se i u našim novinama dosta moglo čitati), prilažem samo jednu sličicu s mjesta događaja.

Jedan od onih života...

vratila sam se u zagreb :(
ljudi oko mene su, znajući koliko sam željela posjetiti taj grad, vjerovali da neće ispuniti moja očekivanja. ipak, to se nije dogodilo. nyc mi je totalno super!!!

treći dan moga boravka u nyc-u otišla sam do nyu u greenwich villageu. sigurna sam da ću, ako već i nisam u nekom bivšen, tamo studirati u svom slijedećem životu. k'o felicity :D.

uvijek me privlačio taj stvarni studentski život. što ne podrazumijeva stanovanje kod staraca i studiranje na kilometar udaljenom faksu. dio oko nyu-a vrvi studentima - na klupicama se uči i žvače sendviče i salate, fakultetska momčad trči po ulicama... milina.... :D
usput sam našla i par zgrada - u jednoj od njih ću živjeti (ako već nisam). nalaze se na washington squareu, na kojemu je nekad i bob dylan pjevušio na klupici. od davnog vremena, washington park se do danas promijenio iz narko-središta u mjesto za uživanje i opuštanje.

plan b je da svoju princezu pošaljem u 4. srednje (dakle, za kojih 15 godina) u amerike, pa onda ona dobije stipendiju za nyu, a ja odem za njom u greenwich village. san svakog studenta, vući mamicu za sobom u studentski život:)
jako mi se sviđa taj greenwich village. kažu da je utočište boema, što ja definitivno nisam, prije bih se opisala racionalnom. ipak, ima taj neki ležeran štih koji me oduševio.
tu je i jefferson market courthouse, znamenitost kvarta.

<	kolovoz, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?